– Zar joj ne možeš reći da ne dolazi svake nedjelje?
Kasnije mi je Ivan rekao:
“Mama, znaš da te volim, ali… znaš li kako je to imati vlastiti život?”
Sjetio sam se kako sam majci uvijek ostavljao otvorena vrata.
Počela sam se pitati jesam li pogriješila.
Je li dom samo mjesto – ili osjećaj?
Jesam li Ivanu dao slobodu ili ga razmazio?
Jesam li sebi oduzeo smisao?
Jedne večeri, dok sam prebirao po starim fotografijama, zazvonio je telefon.
“Mama? Možeš li doći? Petra i ja smo se posvađale… Ne znam što da radim.”
Srce mi je poskočilo – i od sreće i od tuge.
Odmah sam došao. Ivan je sjedio na stepenicama pred kućom, pognute glave.
“Znaš”, rekao sam tiho, “kuća nije dom ako u njoj nema ljubavi i razumijevanja. Sve ostalo su samo zidovi.”
Pogledao me kroz suze.
“Možda sam bio sebičan… Možda sam mislio da će mi ova kuća dati sve odgovore. Ali bez tebe… bez tebe… ništa ne vrijedi.”
Tu sam noć ostao s njim.
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris doma – ne zbog zidova, već zbog zagrljaja.
Ali kad sam se vratio u svoj stan, ponovno me dočekala tišina.
Ponekad pomislim da smo svi mi samo gosti u životima naše djece.
Dajemo im sve što imamo – svoju kuću i svoja srca – a onda ostajemo sami sa svojim sjećanjima.
Možda nisam pogriješio što sam mu dao dom.
Možda griješim što još uvijek čekam da me netko pita:
